Čovjek se tako vrati iz Zagreba u Beograd i odmah dobije akutni napad osvježene percepcije, kakbirekli. To traje dva-tri dana, ali boli. Pogledam gdje smo ono bili stali sa ionako histeričnom vanjskom politikom Srbije, kad tamo sve isto. Sve to skupa još uvijek lucidnom posmatraču (dok mu ne padne mrak na oči) najviše sliči na onaj čuveni autobus iz filma "Ko to tamo peva". Boris Tadić ponosno pokazuje na Vuka Jeremića koji vozi vezanih očiju, putnici se čvrsto drže i u sebi se mole Gospodinu. Ali, pustimo se metafora.

Vanjska politika Republike Srbije sastoji se iz neprekinutog niza uzajamno proturječnih ciljeva i pratećih strategija. Za sve to skupa nije jasno kako je nastalo jer još uvijek nema jasnih procjena prirode prijetnji i ciljeva; koristi i štete; ukratko, onih elemenata na kojima razumne države grade vanjsku politiku. Tu su vam umiješani mitovi i legende, teret novije prošlosti i frustracije one ranije; sistemsko odbijanje ikakve dugoročne vizije jer vizije su, kako znamo, posao rizičan koji traži građansku hrabrost, civilnu kuražu, kako bi Krleža rekao, ali i pamet, osjećaj odgovornosti za svoju zemlju; iskreno domoljublje, dakle robu koja nije na previsokoj cijeni u današnje vrijeme, kako znamo. Politika se danas – nažalost – svodi na "menadžment" spretnih yuppieja-marketingaša u Armanijevim ajncugima i sa keramičkim osmjesima. Ono što bolno nedostaje jesu ideologija, jasan politički program i prateća vizija koja iz toga nastaje. Tek tako dobivamo onu tako potrebnu političku strast koja je krasila velike državnike iz bolje prošlosti.

Administracija Borisa Tadića – jer on je samodržac nalik na američke predsjednike, mada naporni svakidašnji posao velikodušno prepušta saradnicima, pa oni kasnije snose odgovornost – zalutala je, dakle, u svojoj vanjskoj politici toliko da se više ne smije odlučiti ni za jednu od opcija koje život nosi. Ta bi administracija istovremeno htjela "sačuvati Kosovo u Srbiji", što je namjera himerična, dakle nemoguća i fantastična, ali bi htjela i u Evropu; htjeli bi i u NATO, ali se ne usude tu namjeru javno promicati i uvjeriti stanovništvo da to treba i zašto; htjeli bi biti jamci Daytonskih sporazuma i istovremeno se udvarati Mili Dodiku i njegovom zboru obožavalaca Republike Srpske u Srbiji. Htjeli bi odcijepiti Sjeverno Kosovo (oko Mitrovice) i "sačuvati" ga u Srbiji, ali se ne bi htjeli odreći tri opštine sa albanskom većinom na jugu Srbije (Bujanovac, Medveđa, Preševo), koje će se u slučaju aneksije Kosovske Mitrovice i okolice Srbiji automatski plebiscitarno opredijeliti za priključenje Republici Kosovo, koja, dakako "ne postoji" jer je "lažna NATO država", iako bi Srbija možda htjela i u NATO. Tako nastaju blesave situacije, protokolarne i druge: Tadić neće na inauguraciju Ive Josipovića jer da će tamo biti i albanski predsjednik Sejdiu, pa će mu se zamjeriti da je svojom prisutnošću u Zagrebu "priznao Kosovo". Upravo se potpisuje neka peticija srpskih "nacionalnih radnika i intelektualaca" na čelu sa, naravno, Dobricom Ćosićem, peticija suprotiva NATO paktu, jer da bi se pristupanjem tom savezu "priznala lažna "nezavisna" NATO država Kosovo". To što je veći dio članica EU-a priznao Kosovo nije neki problem: lakše je istresati se na nekoj Hrvatskoj, Crnoj Gori itd. i kandidovati se istovremeno za EU.

Srbija, dakle, nema vanjsku politiku, barem ne dosljednu i načelnu. Vanjska je politika postala samo puki privjesak unutrašnje politike, "moneta za podkusurivanje" (kako su nekada govorili demagozi) u unutrašnjim kramarskim cjenjkanjima sa vlastitom nacionalističkom opozicijom. Tako Srbija gubi uvjerljivost u vanjskoj politici i u svijetu: ljudi ih lijepo pitaju da šta oni zapravo hoće, pa bi se i tome dalo razgovarati; oni, međutim, nisu u stanju pružiti konzistentan i logičan odgovor na to jasno pitanje. Oni bi htjeli i ovo, ali i ono. i tako nekoliko puta; oni bi htjeli nemoguće, kako reče Arsen Dedić prije mnogo godina.

Najbolji je primjer zaludna debata oko toga hoće li Vlada predložiti Skupštini donošenje rezoluciji o Srebrenici, kakve rezolucije i koliko njih i zašto. Taj moralno nadasve osjetljivi primjer najbolje ilustruje ovu priču: svi će se licemjerno složiti da je "svaki zločin za svaku osudu", ali... E, sad, to čuveno "ali" izinjenje je svih onih koji u dubini duše odobravaju genocid, a kamoli "manje zločine". Ali, vele oni, nije taj zločin nastao tek tako: eto, sjetite se boja na Kosovu, Jasenovca itd. Pa onda ono čuveno: a naše žrtve? Dalje znate...

Ovoga trenutka debata o tome hoće li i kakvu rezoluciju o Srebrenici izglasati srbijanska politička klasa u Skupštini svela se na ono isto kramarsko cjenjkanje: ako "priznamo" genocid počinjen u naše ime i saglasnost (žao mi je!), onda na "Srbima vazda ostaje stigma naroda genocidnog" (isto ono za što ti isti Hrvate nesmiljeno optužuju od 1989, ako ne i prije, uzgred). To što je genocid u Srebrenici činjenica sudski uglavljena na barem dvije međunarodno nadležne instancije, njima ne smeta. To je očekivano: oni bi u Evropu, ali bez Srebrenice i sa Kosovom; oni bi Dayton revidirali i anektirali Republiku Srpsku, ali se ne usude jer su kukavice (pizduni, kako lijepo vele Dalmoši). Anektirali bi oni još ponešto, ali – eto, ne usude se. Namjesto toga oni se femkaju (prenemažu kao nova mlada): iju, ja sam poštena djevojka, ne dirajte me za grudi i dole! Oni bi da im se sve zaboravi, da im delegacija svih Redova i Stališa Evrope i Svijeta, Vatikana i NATO na koljenima podnese poniznu zamolbu da se izvole prečicom uključiti Evropskoj Uniji i smjesta potrošiti sve njene Pristupne Fondove na svoja auta i vozače, kuće i stanove, rodbinu i svojtu jer da su oni, Svi Srbi Svijeta, narod opštepoznato Nebeski i kao takav zaslužan za čovječanstvo u svojoj odbrani od "Turaka", kako je to zvao Ratko Mladić, za kojim će se potraga smjesta obustaviti jer je to logično: ipak je on kršćanski vitez.

Lijepo sam vam rekao da je o ludom autobusu riječ