Uvodni odlomak iz knjige:

DJETINJSTVO I ODLAZAK NA VOJNU AKADEMIJU 

          
Gospodine generale, molimo vas da nam sa pocetka ovog memoarskog , pa na neki nacin i zivotnog intervjua, kazete nesto o svojoj predratnoj biografiji, pocevise od samog djetinstva!

Roden sam 8.7.1947. u selu Fajtovcima, od majke Fermane Ceric i oca Redze. Nosim ime did Mehmeda koji je bio muhtar u selu i austrougarski vojnik. Moja porodica protjerana je sa Eminovaca, koje se sada zove Milanovac. Did  mi je bio 8 godina vojnik u Prvom svjetskom ratu. Tu sam zavrsio osnovnu skolu. Porodica mi je bila loseg imovnog stanja.Otac mi je imao petero djece, cetvero muskih a jedno zensko. Ja sam najstarije djete. Zivjeli smo u jednoj sobi. Na meni kucni teret. Isao sam u gimnaziju i radio teske poljoprivedne poslove. Otac mi je bio veoma strog. Vaspitao nas je u strogom patrijarhalom duhu, nije bilo pretjerano njeznost. Ispricacu vam jedan detalj koji to ilustrila. Kad sam maturirao, otac mi je sjedio ovdje u kafani sa svojim drustvom. Pozvao me je i castio sokom. ”Od danas ti se vise nemas kuda vratiti kuci.

Ti si sad svoj covjek”, rekao mi je otac. Premda sam bio pobjednik takmicenja iz matematike u Sankoj opcini i trebao ici na takmicenja u Sarajevo(tada sam se razbolio od zutice, a da sam bio na tom takmicenju vjerujem da bih zauzeo neko od prvih mjesta), zbog takvog oceva stava konkurisao sam na Vojnu akademiju gdje sam i primljen. Kasnio sam sa odlaskom na akademiju jer smo otac i ja morali obrati kukuruze. U  Beograd sam stigao 18. Oktobra 1966 godine. Prvi ispit iz Filozofije polozio sam sa odlicnom ocjenom. Poslali su pismo mom ocu sa mojin odlicnim karakteristikama. Nakon dvije godine opce akademije dosao sam u Banju Luku na smjer oklopno-mehanizovanih orudja.

Bio sam rasporedjen da idem u ”abehajce”, ali sam insistirao i borio se da budem tenkista. Na tom smjeru bilo je vrlo malo Bosnjaka.  Moram priznati, o tome tada nisam razmisljao.Vojnu akademiju zavrsio sam 20. Jula 1980. U Banjoj Luci, a promoviran sam u oficira JNA u Beogradu. U medjuvremenu sam prezivio dva banjalucka zemljotresa. Sa vojskom sam bio ukljucen u rasciscavanje rusevina i spasavanju civila. I tad sam prvi put razmisljao sta bi se moglo desiti u uvjetima teskih razaranja gradova. Tako su, eto, ti banjalucki potresi meni posluzili kao najbolja priprema za rat: organiziranje, snalazljivost, odlucnost, brzina…

PRVI OFICIR U RUSKOM TENKU ”T 72”

Bio sam mlad, ambiciozan i jednostavno nisam volio primjedbe. Prva sluzba bila mi je u Kraljevu, tamo sam bio nesto malo manje od pet godina. Poslije toga sluzbovao sam u Somboru, odakle sam bio poslan u Banja Luku na kurs za usavrsavanje starjesina za oklopno mehanizovane jedinice. Bio sam jedan od trinaest oficira koji su prvi dobili priliku da sjednu u tenk ”T72” koji je tada bio pod sifrom ”Ural”. Instruktori su nam bili rusi. Simulirao sam nisandjiju. To se desavalo u vrijeme upada Rusa u Afganistan. Za mene su bile posebno vazne pripreme za taj kurs, jer smo imali neogranicene mogucnosti vjezbe i municije. Takvu priliku dobiju rijetki oficiri.

Poslije sam iz Sombora, sa mjesta zamjenika komandira bataljona, prekomandovan u Banja Luku. Bio sam nacelnik skole rezervnih oficira. Izveo sam cetiri generacije. Poslije sam otisao u artiljerijsku Komandu  stana, gdje sam diplomirao sa odlicnim. U diplomskom radu obradjivao sam svoj prostor: Bihac, Vojnic, Novo mjesto. Poslije toga odlazim na sluzbu u Rumu za komandanta oklopnog bataljona i komandanta kasarne. U subotici sam bio glavni operativac u brigadi koja je slovila kao jedna od najjacih u JNA. Bila je u rangu ”A” brigade. Zrenjanin je bio moja posljednja prekomanda, 27. Februara 1991. Vratio sam se u Banja Luku… - i vise se nikad nisam vratio u JNA. Dugo sam trazio da se vratim u Banja Luku gdje mi je zivjela familija. Zivio sam razdvojenim zivotom dvanaest godina. O tome sam razgovarao sa Zivotom Panicem, tadasnjim nacelnikom Generalstaba. Tome mi nije udovoljeno pa sam otisao na VMA i uzeo bolovanje od 6 mjeseci.

PRVE KOKARDE U KASARNAMA

Ispricajte nam detaljnije dojmove o Vasim posljednjim danima u JNA.
Kada ste primjetili da ”nesto nije u redu”?

Vec u to vrijeme, negdje 1990., u kasarnama su se pocele pojavljivati kokarde. Pokusavao sam to iskorjeniti, medjutim, islo je veoma tesko. Sjecam se, trebao sam pripremiti jedinice za smotru koju je imao izvrsiti Milosevic. U sebi sam rekao: ”Vala, ti me neces postrojavati!” Bio sam u Beogradu, u Komandi Staba, kad je pokrenut tajni plan ”Avala 1”. Uvodnu besjedu u ime predsjednistva dao je Raif Dizdarevic. Prema tom planu, u simulaciji sukoba, ja sam na suprotnoj strani. Imao sam ulogu komandanta ”Ruske divizije”. E tad mi je bljesnulo, cim se pocelo sa razradom tajnih planova i dokumenata – shvatio sam kakvas u vremena dosla! Jedan za drugim, pokretani su novi tajni planovi ”S1” i ”S2” koji su predpostavljali napad Varsavskog saveza, odnosno NATO-a. Ono sto me zabrinulo jeste  sto smo tretirali liniju Karlobag – karlovac – Virovitica. Nastavak su bili planovi ”Avala 2 i 3”.

Razrada planova nije ostala samo na papiru, nego su komande izesle na teren i kod mog prijedloga rasporeda bataljona, sukobio sam se sa tadasnjim nacelnikom Zivotom Panicem. Bio sam major i moj prijedlog nije prosao. Nisam mogao shvatiti sa vojnog aspekta da se ne brani teritorij Slovenije! To mi se rasjasnilo tek poslije one cuvene sjednice CK SKJ kad su Slovenci istupili. Bio sam udaljen sa sastanka. To je bitno utjecalo na moju odluku o povlacenju iz JNA. Duboko sam bio uvjeren da JNA vise nece moci odgovoriti zadatku. Da se ostalo sam ona razradi plana ”Avala1” i da nije doslo do njegove razrade u ”Avala2” i ”Avala3” sto sam sa jedinicama vjezbao u dolini Drave, vjerovatno su drugi vjezbali oko Zadra, ja nebih shvatio za kakve se zadatke sprema JNA. ”Avala2” tretirala je siri dio od granice sa Madjarskom pa do Psunja, Papuka, Bilogore i dio prema Zagrebu.

Moja oficirska karijera sasvim slucajno kretala se tako da sam odlicno shvatio sta ce se desiti. I tema mog diplomskog bila je napad jedne oklopno mehanizovane brigade radi izbijanja klina od Bihaca preko Karlovca na Kupu i Koranu. Svojim diplomskim, u jednom njegovom segmentu, bio sam ukomponiran u tu zacrtanu liniju ”Velike Srbije”. Nekim starjesinama, Bosnjacima, pokusao sam ukazati na moje slutnje. Medjutim, vecina njih me razuvjeravala: ”Ti si budala”. Neki od njih i danas su u Subotici. I u toku rata pokusavao sam stupiti u kontakt sa tim starjesinama, ali bezuspjesno.

MILAN UZELAC INTERVENIRA DA ME CETNICI PUSTE IZ ZATVORA

U medjuvremenu, JNA je zaratila prvo protiv Slovenije, a potom I Hrvatske? Kako je protekao taj period vaseg zivota?

Supruzi sam rekao da necu vise biti vojnik. Ona se zaprepastila. Upisao sam menadzerski kurs i bavio se trgovinom. Koristio sam vojnu knjizicu i putovao po krajini. U Banjoj Luci politicki problemi nisu se tako jasno ocitavali kao u njenoj okolici. Pokusavao sam se uvjeriti u svoje predpostavke. Sve mi je govorilo da sam bio u pravu. Ali pokusaj mog uvezivanja na eventualnom vojnom organiziranju Bosnjaka i Hrvata u Banjoj Luci nije isao dobro. To me navel ona pomisao da – ili su nase pripreme bile pod jakom konspiracijom, ili ih nikako nije ni bilo. Tada je moja adresa jos bila u Vojvodini pa me nisu mogli naci u banjaluckom Vojnom odsjeku. Izbjegao sam prvi talas hapsenja. Medjutim, ubrzo su me ipak primjetili i uhapsen sam u augustu 1992. U gradskom SUP-u me nisu ispitivali, vec su me crvenim golfom prebacili u Sanski Most. Moj brat, koji je zivio u Sanskom Mostu, takodje je uskoro uhapsen. Bio je rezervni oficir.

Mene su na tim ispitivanjima teretili za tri stvari; da sam ucestvovao u ”pripremanju i organiziranju pobune”, da sam se nalazio u stabu Zelenih beretki, i za ”verbalni delikt” koji sam pocinio na jednoj dzenazi tvrdeci da ce se JNA raspasti. Sjecam se dobro celije 4 u kojoj sam se nalazio. Tek poslije sam saznao da je general Milan Uzelac intervenirao da me puste na slobodu, ali bez dokumenta. To je znacilo da sam slobodan, ali da nemogu otici iz grada. Bio sam jos 15 dana u gradu, tek pred napad na opstinu, koji se desio 19. Maja 1992., imao sam razgovor o odbrani sa Sabicem, Kljucaninom i Osmancevicem. Nisam znao da li je nesto organizirano, koliko imaju ljudi, gdje su…

Razgovor smo vodili dva dana prije  cetnickog napada na grad. Prije toga kontaktirao sam sa Mirzom koji me pitao ima li nacin da se prebaci neko oruzje. Tada su srbi postavili na punktovima posebno dresirane pse, sto je bio veliki problem kod eventualnog dotura oruzja…Eto tako, to su bili svi moji kontakti i informacije o tadasnjoj patriotskoj ligi. Nekoliko godina kasnije, tek na Mehuricu 1994., na godisnjici osnutka PL, saznao sam o radu i djelovanju lige na tom podrucju. Iz grada sam izesao preko Gradiske uz pomoc Jordanskog bataljona UNPROFOR-u. To je organizirao moj brat koji se u tom trenutku nalazio u Njemackoj. U zagrebu sam boravio 20 dana. Javio sam se Hasanefendicu i Hasanu Cengicu. Nesto sam nacuo da cu ici u Orasje, ali nista nije bilo od toga. Onda mi je ”puk`o film” zbog otezanja upucivanja na ratiste, pa sam neke korake preduzeo sam.