Kako ukinuti Republiku Srpsku - Genocid pod ustavnom zaštitom Fatmir Alispahic

"Sa kvislinškim nametanjem srbofilskih ustavnih promjena privremeno je umrtvljena mogućnost da se u duhu Odluke o konstitutivnosti ukine genocidna Republike Srpska. Preostaje nam Tužba BiH protiv SRJ pred Svjetskim sudom pravde, čija bi realizacija automatski vodila ukidanju entiteta i povratku Republike Bosne i Hercegovine." Postojanje Republike Srpske osnovni je uzročnik destabilizacije BiH. To je nedavno argumentirao i američki profesor Ivo Banac. On navodi da postojanje RS legitimizira apetite hrvatskih ekstremista za trećim entitetom, ali i onih snaga u Bošnjaka koji bi da na evropskom tlu ostvare san o prvoj islamskoj državi u Evropi. Bez obzira na ove argumente, Republika Srpska je moralno i humanističko ruglo civilizacije, jer egzistira kao zlodjelo onih koji su osumnjičeni za ratne zločine: Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i mnogih drugih srpskih fašista. Ona je osvajački i genocidni cilj srpskog fašizma, pa prema tome, njeno postojanje ne može imati ikakvo drugo značenje osim genocidnog. Čini se neodrživim da ujedinjena Evropa svoju integrativnu filozofiju gradi sa državno-pravnim nakazama čiji je bitak zatemeljen na genocidu i ratnom zločinu. Ipak, Republika Srpska opstaje, ponajviše zahvaljujući bošnjačkom političkom faktoru koji ništa ne čini da se suprotstavi ustavnom statusu zločina u Bosni i Hercegovini. Našminkano zločinstvo U prošlom broju smo analizirali nekoliko izjava bošnjačkih funkcionera koji smatraju da ustavne promjene i primjena Odluke o konstitutivnosti nisu baš najbolji trenutak za pokretanje inicijative o ukidanju Republike Srpske. Koliko je istina suprotna ovim prestrašenostima, najbolje svjedoči strašna medijska i politička gužva u RS, čiji političari posljednjih mjesec-dva listom govore da je postojanje RS neupitno. Sigurno je da ne bi govorili o neupitnosti da ne osjećaju upitnost. Jer ni ustavnih promjena ni primjene Odluke o konstitutivnosti neće biti sve dok se humanistička i demokratska rješenja pokušavaju ugraditi u stanje koje je proizvedeno ratom i genocidom. Prvi način da se pokrene ukidanje genocidne Republike Srpske leži u insistiranju na dosljednoj primjeni i ustavnoj ugradnji Odluke o konstitutivnosti. Duh ove Odluke je u kreiranju ustavnih rješenja koja bi garantirali ravnopravnosti svim bh. narodima i građanima. Ono što je na maratonskim sijelima isposlovao visoki predstavnik Wolfgang Petritsch tek je polovično rješenje koje je gore od prethodnog stanja. Zašto? Pa zato što je se to rješenje proglašeno demokratskim a stanje na terenu je ostalo isto. Apartheidska stvarnost u BiH je dobila humanističku šminku, što ju je aboliralo od inicijativa za promjenama. Bošnjački političari, uz male stranačke nijanse, dohvatili su se tada niskog plafona svojih zahtjeva, spremni da se zadovolje uvođenjem doma naroda u RS, po popisu iz 1991. godine. Ta skromnost u zahtjevima nije uzrokovana time što oni ne smatraju da bi trebalo ukinuti RS, već zato što takvu inicijativu ne smiju pokrenuti. Visoki predstavnik je išaretom poručio da inicijative o ukidanju RS mogu biti tumačene kao potkopavanje Mirovnog sporazuma, što se kažnjava smjenom i zabranom obavljanja javnih funkcija. Boljševička logika time oblikuje strah od slobodnog mišljenja. Ipak, postojali su mnogo drugi načini da bošnjački političari pokrenu pitanje izvodivosti ustavnih promjena sve dok postoje entiteti, kao stanje stvoreno ratom i genocidom. U svoj svojoj pogubnosti očituje se nepostojanje bošnjačke nacionalne strategije, jer bošnjački političari djeluju kao raštimani orkestar u kome svako na svoj način tambura srbofilsku direktivu. Ali, niko ne tambura ni bošnjački, ni bh. interes. U salaukovini zagubljenih općih interesa neopaženo prolazi i inicijativa HDZ-a za ukidanjem entiteta, kojoj je kao protuteža suprotstavljen zahtjev za trećim, hrvatskim entitetom. Uopće se ne razumijeva da hrvatska inicijativa može biti snažan poticaj ako bi se udružila sa bošnjačkim istoznačnim nastojanjem. No, događa se nevjerovatan paradoks da bošnjački političari, kao i mediji pod kontrolom SDP-Alijanse, na sva zvona udaraju po inicijativi HDZ-a za ukidanjem entiteta, osuđujući to kao ekstremizam i potkopavanje ustavnih promjena. Po trenutnom rasporedu političkih i medijskih snaga, nametnute i polovične ustavne promjene prihvaćene su kao veliki korak naprijed, ka evropejskoj standardizaciji političkih odnosa u BiH. Zapravo, to je ogroman korak unatrag, samim tim što je stanje apartheida dobilo evropejske, demokratske i humanističke atribute. Primjena Odluke o konstitutivnosti bila je prva sjajna prilika da se uspostave čvrsti graničnici kriterija, po kojima je ukidanje entiteta uslov za ravnopravnost, konstitutivnost, demokratičnost. No, naša politička i medijska javnost je sa šizofreničarskom količinom nerazumijevanja stvarnosti otćutala ovu dosad najveću priliku za ukidanje entiteta. Kamo vodi propast Dejtonskog ugovora? Preostala je još jedna, dugoročno ostvariva mogućnost za ukidanje Republike Srpske, a po automatizmu i Federacije BiH, te za uspostavu BiH kao decentralizirane države regija zanovanih na prirodnim, a ne etnonacionalnim kriterijima i genocidnim postignućima. Riječ je o Tužbi BiH protiv SRJ, tj. Srbije i Crne Gore. Iako zbog strateške ignorancije Tužbe to tako ne izgleda – ovo je najkrupnije pitanje za budućnost BiH. Od Tužbe BiH protiv SRJ pred Svjetskim sudom pravde ovisi život ili smrt Bosne i Hercegovine! U historiji naše zemlje nije postojalo dramatičnije raskršće od ove Tužbe. Ona je sudbinski teža i od ZAVNOBiH-a, i od međunarodnog priznanja BiH, iz prostog razloga što bi njeno po(t)kopavanje značilo definitivni, nepopravljivi kraj smisla državno-pravnog postojanja BiH. Naspram tako surovih činjenica, obmana i kolebljivost koje su se uvukle pod giljotinu – djeluju zastrašujuće. Zar je moguće da nas i ovdje ne zanima sopstveni život, kojeg nema bez države Bosne i Hercegovine! Prva iluzija koju treba razbiti u našim izbezumljenim svijestima, jeste ona o dejtonskom završetku agresije na BiH. Dejton je kriminalni ugovor koji je legalizirao postignuća genocida, te preodjenuo ciljeve agresije u pacifističku dlaku. Agresija se nastavlja ekonomskim minoriziranjem, političkim sataniziranjem i raseljavanjem Bošnjaka, do momenta sticanja uvjeta da entiteti postanu srpske i hrvatske provincije. To će se dogoditi onda kad se procjeni da Bosanci više nemaju nikakve moći da se suprotstave svršenom činu. Ne treba zaboraviti da Svijetom vladaju isti centri moći koji su tri i po godine nečinjenjem podr(a)žavali genocidnu agresiju za uništenje BiH. Jedino bi povlačenje ili umrtvljivanje Tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore moglo držati otvorena vrata dovršetku ovih genocidnih procesa. U suprotnom, realizacija Tužbe bi otvorila mogućnost redefiniranja Dejtona, ukidanja entiteta, i povratka RBiH. Po principu Quo ante, propast Dejtonskog ugovora bi nas ustavno dovela u stanje od prije početka agresije. Tužba je podnesena 1993. godine, ali nijedna vlast u kojoj su Bošnjaci činili većinu nije ništa konkretno učinila da punim akademskim kapacitetima reaktuelizira ovo egzistencijalno pitanje. Razumljivo, našim vlastima dirigira međunarodna zajednica, a od dobrih odnosa sa OHR-om i OSCE-om ovise dobra kadrovska rješenja, što će reći – lični interesi ličnih političara. Haški tribunal se ne tiče sudbine BiH Naša javnost definitivno nema predodžbu o značaju Tužbe, jer je inficirana lažima i obmanama koje se serviraju putem podjarmljenog medijskog sistema, u čiju okupaciju je utrošeno blizu dvije milijarde dolara. Bosanci ne razumiju ogromnu razliku između Haškog tribunala, na kome se sudi pojedincima, i Svjetskog suda pravde, na kome se sudi državama. Haški tribunal je, za razliku od Svjetskog suda, privremena institucija, sa posebnim statutom o individualizaciji odgovornosti. Pojednostavljeno, agresori su pobili 200.000 ljudi i zbog toga će desetak ljudi odrapiti doživotnu robiju. To što mi koji smo preživjeli ostajemo skončavati u paradržavi zasnovanoj na rezultatima tih zločina, to nema veze sa Haškim tribunalom. Tribunal se bavi pojedincima, a ne državama. Na Haškom tribunalu sudi se lično gospodinu Slobodanu Miloševiću, a ne Miloševiću kao predsjedniku države koja je sprovodila genocidnu agresiju. Ako bi se pravda oslonila na Haški tribunal, ispalo bi da državno rukovodstvo Srbije nema veze sa državom kojom je rukovodilo. Tako nije bilo u Nirnbergu: Gering, Ribentrop, Kaltenbruner, Jodl & comp. su odgovarali kao funkcioneri, tj. institucije nacističke Njemačke. Kako bi bosanska javnost progutala obmanu da je Haški tribunal alfa i omega pravde za ratne zločine, poturen nam je čitav arsenal umirujućih zvečki. Jedna od najčešće promoviranih je ona da - nema loših naroda, već samo loši pojedinci. Tačno, ali postoje i loše države, zbog kojih je međunarodni poredak ustanovio Svjetski sud pravde. Primjerice, njemački narod nije odgovarao u Nirnbergu, ali i do dan danas plaća ratne odštete za svoj izbor Adolfa Hitlera. Tužba BiH protiv SRJ ne tereti srpski narod, ali tereti državu koja je sprovodila politiku koju je svojom demokratskom voljom podržavao srpski narod. Ako bi se u ma kojem slučaju odgovornost za genocid svodila samo na pojedince, a ne i na države koje vode takvu politiku, skrhao bi se svjetski pravni poredak. Dejton zasnovan na prevari, prinudi, upotrebi sile… Krstaška bulumenta koja je svih ovih godina angažirana na dokusurivanju BiH, jako dobro zna da je Tužba BiH protiv SRJ jedina opasnost za njihove planove. Svjetski sud pravde je moćniji od svake zavjere, samim tim što nijedna svjetska sila ne bi pristala da zbog bh. pitanja potkopava međunarodni pravni poredak. Za razliku od privremenog Haškog tribunala, kredibilitet glavnog Svjetskog suda pravde je velikim silama nemjerljivo važniji od nekakvog Dejtonskog sporazuma ili ma kakvog kriminalno-pravnog okvira koji se može osporiti. Tamo ne sjede međunarodne fukare koje se u BiH mogu kupiti za šleper cigara. Tamo su ljudi koji štite dignitet Svjetskog suda pravde. Za njih je Tužba BiH protiv SRJ tek predmet koji se razmatra logikom prava. Međutim, mi ne možemo očekivati da se ti kruti profesionalci smiluju i da se umjesto nas samih bore za naš egzistencijalni interes. Dovoljno nam je Bog podario prof. Francisa Boylea, koji će, ako se uspije osujetiti unutarnja, kvislinška zavjera, za BiH imati historijski značaj. Prof. Boyle je u martu 1993. Svjetskom sudu pravde predao Tužbu za genocid, a time i za agresiju, a već 1994. je dobio dvije odluke koje potvrđuju genocid. Time je lopta postavljena na penal, ali nema ko da je šutne, iako je gol prazan, a udarac nebranjiv. Bez obzira na sve što je učinio za BiH, pa i svojim sredstvima finansirajući ovaj proces i kampanju, naši su bošnjački filozofi sikterisali prof. Francisa Boylea. Još dugo će bivati nerazjašnjeno da li se Alije Izetbegović mogao suprotstaviti pritiscima da sjedne za pregovarački stol za kojim je otvorena dekonstrukcija državno-pravnih atributa BiH. Otvaranjem pregovora o preustroju BiH rehabilitirni su projekti koji su bili u sukobu sa međunarodnim pravom. BiH je izbačena iz područja Povelje UN; UN je amnestiran od obaveze da intervenira; umrtvljeni su pravni argumenti koji su bili na strani BiH; državni atributi su svedeni na trećinu. Da nismo prisiljeni na pregovore, Svjetski sud pravde bi po nirnberškom principu konflikt tumačio kao agresiju SRJ na BiH; ovako je agresija u Dejtonu svedena na tzv. zaraćene strane. Krstaški lobisti su iskoristili bh. harakiri i agresiju preimenovali u nadležnosti Haškog tribunala, koje sežu tek do individualne odgovornosti. Izetbegovićev potpis na Dejtonskom sporazumu se može smatrati iznuđenim, a time i ilegalnim, jer član 155. jedinog legalnog Ustava RBiH izričito kaže: “Niko nema pravo da prizna ili potpiše kapitulaciju, niti da prihvati ili da prizna okupaciju RBiH ili pojedinog njenog dijela”. Pod pritiscima ratnih zločina, izgladnjivanja, iznurivanja, vlast RBiH je izgubila iz vida mnoge pravne argumente. Bečka konvencija iz 1969. kaže da je – ništavan svaki ugovor zasnovan na prevari (član 49), prinudi (član 51), prijetnji ili upotrebi sile (član 52). Nije teško dokazati da su svi ovi elementi prethodili iznuđivanju Dejtonskog sporazuma. Ništavno je i ono što je uslijedilo: npr. Aneks sedam je definitivno propao (prevara, čl. 49), jer je strateški u nedođiju preseljeno 800.000 Bošnjaka. Bosanski potpis na Dejton je neustavan, budući da se Ustav ne može pregovarati van institucija ustavnosti. Taj potpis je oboriv i po osnovu člana 53. referentne Bečke konvencije, koji isključuje legalitet čak i dobrovoljnih potpisa na ugovore, ako su suprotni imperativima međunarodnog prava. Povelja UN isključuje i mogućnost da susjedne države (od kojih je jednu RBiH 1993. tužila za genocid!!!), pregovaraju ustavno uređenje članice UN, a pogotovo u stanju agresije i genocida. No, sve je to dokazivo tek pred Svjetskim sudom pravde. Povratak u Republiku BiH Ovo na prvi pogled zamršeno klupko bi se očas razamotalo pri realizaciji Tužbe. No, OHR i OSCE su SDP-Alijansu metnuli na vlast u zamjenu za njihovo sluganstvo. U protivnom bi SDP, kao stranka koja na sva usta formalistički trabunja o demokratiji i multikulturi, u svom mandatu iskoristila ovu historijsku šansu, i BiH vratila u njen prirodni i povijesno zatemeljen oblik. Dovoljno je insistirati na ubrzanju procesa pred Svjetskim sudom pravde! Tada bi spoznali da iza Dejtonskog sporazuma ne stoje nikakve svjetske sile, i da su se one samo pokoristile pritiscima da iznude bosanski potpis; svjetske sile nisu supotpisnici i garanti, već samo svjedoci! Tada bismo spoznali da je Tužba BiH protiv Srbije i Crne Gore STARIJA od privremenog Dejtonskog sporazuma, jer dok proces traje - i Dejton i genocidna Republika Srpska mogu biti osporeni kao rezultat agresije, zavjere, prinude… Uprkos brojnim javnim i tajnim pokušajima da se Tužba povuče ili umrtvi (dok ne nestane Bošnjaka), Svjetski sud pravde je donio odluku da je Tužba ispravna i da se proces nastavlja, mada se RS tome protivi. Ako znamo da je po Dejtonu za sve važnije odluke neophodno dobiti saglasnost RS, kako to da nije potrebna saglasnost RS kada je u pitanju Tužba? Odgovor je jednostavan: Jugoslaviju je 1993. tužila RBiH, a ne dejtonska BiH. Dokle god postoji Tužba, dotle postoji i Republika Bosna i Hercegovina!!! Ako se dokaže da je Dejtonski ugovor nezakonit, a to će se po automatizmu dogoditi sa realizacijom Tužbe, mi ćemo se probuditi u državi bez entiteta i paraustavnog apartheida. Ustav RBiH, koji je u Dejtonu privremeno suspendiran, automatski bi bio jedini legalan akt države BiH. Ako je išta ikada trebalo da uđe u svaku našu kuću, u svaku našu glavu, onda je to danas - svijest o životnom značaju Tužbe BiH protiv SRJ. U ovom dramatičnom času, mi moramo konačno odrasti! Svi moramo znati da od ovog procesa ovisi naša kolektivna i individualna budućnost. I moramo na svakom koraku, od djeteta do djeda, tumačiti ovu šansu da preživimo. Krenimo.